Fata Orlović, naša Majka Hrabrost:
Trčimo da kupimo što bolje auto ili da napravimo što veću kuću, a ove naše želje čine da zaboravimo ono što nam se dogodilo. Šejtan nam to čini, hoće da zaboravimo ono što su nam ovi uradili, a najviše hoće da zaboravimo našu vjeru. Znade šejtan dobro: Ako pomislimo na novo auto i veliku kuću, trčimo za dunjalukom, a onda nam je vjera sve manja. Eto, umjesto da se priklanjamo Milostivom, mi se priklanjamo šejtanu. Sve ti je, sinko, u ovim riječima. Zato sve izgubismo, i na dunjaluku, i našu lijepu vjeru. Ovdje nema nikakvog mudrovanja, može biti samo ovako. Ja da sam vjerovala samo u ljude, u mojoj avliji bi bila svake godine liturgija, ali On mi pomaže da im ne dam da mi uzmu moju zemlju. Ni za kakve pare im je ne dam. Ne trebaju mi milioni, a da popustim pred njihovim zlom? Eto, ako popustim i ja s njima činim zlo. Ovako će biti dok me ne ponesu u mezar, a Tamo mi je nagrada i to dženetska.

„Fato, kako si? Je li te povrijedio onaj Uzelac kada je neki dan ušao u tvoju avliju sa drugim srpskim policajcima?“

ORLOVIĆ:

„Dobro sam, Bogu hvala. Dok je On sa mnom, ja se ovih i ne bojim. Činiti zlo, kao što ovi rade, ne može završiti s dobrim, to je uvijek bilo. U Njega se uzdam, samo mi je On i preostao. Naši mi i ne mogu ovdje pomoći, a strancima više i ne vjerujem. Oni govore o pravdi, a nepravdu štite. Cijeli svijet znade da je ovo moja zemlja i da su Srbi bespravno napravili crkvu. I kada se to znade, kako to da se ništa i ne mijenja? Prošle godine je sačinjen Sporazum o izmiještanju ove crkve sa moje zemlje, a od toga nema ništa. Od nas su tražili da mi srušimo onu džamiju na srpskom zemljištu, pa će i oni crkvu. Mi smo to uradili, srušili džamiju, a oni nisu srušili crkvu.“

           Imam trnokop pa ću njime odvaljivati po komadić ove crkve u mojoj avliji, pa koliko odvalim do slijedećeg ramazana. Ubili su moga Šaćira, pa neka ubiju i mene.

„Ovih dana se priča o kletvi kojom si ih proklela. Šta se još može učiniti pa da oni izmjeste crkvu iz tvoje avlije?“

ORLOVIĆ:

„Nije im pravo što sam ih neki dan onoliko proklinjala? Pa, šta bi im bilo pravo?! Ušli su u moju avliju, i policajci i sveštenici, kako bi je očistili pa da drže liturgiju?! A prošle godine smo se dogovorili da više nema liturgije u ovoj crkvi. O tome postoji i odluka, a oni su opet došli. Pošla sam da ih zaustavim, a onaj policajac Uzelac zatrko se na mene i zavrnuo mi ruku, kao da sam ja njegov vršnjak. I prošle godine on mi je zavrto ruku, kao da sam ja njegove snage.“

„Ko je taj policajac Uzelac?“

ORLOVIĆ:

„Kako ko je? Pa, to svi znaju. On je prije mjesec dana na benzinskoj pumpi ubio Mustafu Bećirovića i opet ga drže u službi, kao da čovjeka nije ubio?! K’o vele, ubio je muslimana, šta fali? U Srebrenici je odvajao naše muškarce i ubijao ih. To svi znaju, i naši i njihovi, i ovi stranci. Ja sam ga vidjela ovim očima kako odvaja naše muškarce za ubijanje.“

                                             Ko čini zlo, bit će kažnjen

„Hoće li ih stići tvoja kletva?“

ORLOVIĆ:

„Kažem vam: Ko radi zlo, biće kažnjen. To mogu biti bolesti, žalost ili drugi belaji. Da ne vjerujem u Božiju kaznu, ne bih im se ni opirala ovoliko. Ljudi i ne mogu ni blizu uraditi ono što On može. Ovo nam se i događa što Njemu ne vjerujemo.“

„Kako?“

ORLOVIĆ:

„Trčimo da kupimo što bolje auto ili da napravimo što veću kuću, a ove naše želje čine da zaboravimo ono što nam se dogodilo. Šejtan nam to čini, hoće da zaboravimo ono što su nam ovi uradili, a najviše hoće da zaboravimo našu vjeru. Znade šejtan dobro: Ako pomislimo na novo auto i veliku kuću, trčimo za dunjalukom, a onda nam je vjera sve manja. Eto, umjesto da se priklanjamo Milostivom, mi se priklanjamo šejtanu. Sve ti je, sinko, u ovim riječima. Zato sve izgubismo, i na dunjaluku, i našu lijepu vjeru. Ovdje nema nikakvog mudrovanja, može biti samo ovako. Ja da sam vjerovala samo u ljude, u mojoj avliji bi bila svake godine liturgija, ali On mi pomaže da im ne dam da mi uzmu moju zemlju. Ni za kakve pare im je ne dam. Ne trebaju mi milioni, a da popustim pred njihovim zlom? Eto, ako popustim i ja s njima činim zlo. Ovako će biti dok me ne ponesu u mezar, a Tamo mi je nagrada i to dženetska.“

 

Uzelac je prije mjesec dana na benzinskoj pumpi ubio Mustafu Bećirovića i opet ga drže u službi, kao da čovjeka nije ubio?! K’o vele, ubio je muslimana, šta fali? U Srebrenici je odvajao naše muškarce i ubijao ih. To svi znaju, i naši i njihovi, i ovi stranci. Ja sam ga vidjela ovim očima kako odvaja naše muškarce za ubijanje.

„Tebe policajac Uzelac napade na deseti dan ramazana, kada si u postu i ibadetu Njemu.“

ORLOVIĆ:

„Mene drži smiraj sve dok traje ramazan. Mislim samo na Njega i osjećam ljepotu ibadeta i posta. I oni dođoše da mi to pokvare. Još su me napali u mojoj avliji. Čim su ušli, pošla sam da im stanem ispred njih, a onda mi Uzelac zavrnu ruku. A ovo sve gledaju naši političari u Sarajevu i oni stranci iz OHR-a. Hoće da očiste crkvu kako bi obilježili crkvenu slavu. I to sve dok je ramazan, znaju da su to za mene drukčiji dani, da sam mišlju uz Njega.“

„U OHR-u kažu da mora biti proveden Sporazum o izmiještanju crkve?“

ORLOVIĆ:

„Neka oni kažu šta god hoće, ali to neće nikada biti. Svi to govore, a niko da Srbe natjera da to urade. Nas su stranci natjerali da zauzvrat srušimo onu džamiju, koja je bila na zemlji, a njih niko ne tjera da sruše crkvu na mojoj zemlji. Eto, kakvi su naši političari. Srpski glavni grad je Banja Luka, a hrvatski je Mostar, a Srbi i Hrvati hoće da je Sarajevo zajednički grad sva tri naroda. Ako nas i ovdje prevare, onda mi i nemamo političare.“

 

                                   Ubili su moga Šaćira pa neka ubiju i mene

„I dokle nam je deverati ovako?“

ORLOVIĆ:

„Dok ovo ne bude država za sve ljude koji misle na dobro, a ne samo za ove što rade po zlu. Eto, dokle. Ovo je borba koja će trajati godinama, ali ne teba popuštati. Kada god Bošnjaci popuste, znaj da su im nešto uzeli i tome nema kraja. Oni i idu na popuštanje da što više zagrabe i malo-malo opet bi da grabe. Ko ovo ne zna ne može biti političar. Uzelac me je napao u dogovoru sa komandirom policije i načelnikom Bratunca. Oni se svi drže jedan drugoga. A mi ne držimo ni do svoje familije, samo neka je nama dobro, a bratu šta god bude… Ova moja muka traje devet godina, a to je devet ramazana. Mislili su da će me slomiti, ali nisu. Uvijek se nasekiram, ali me i to prođe kada na Milostivog pomislim. Koliko ćemo svi zajedno ovo deverati? Samo On to zna, sine. Ali nije dobro popuštati. Znaš po sebi, ako popustiš pred nevoljama, eto ih još više. Insan nikad nije jednu želju ispunio, a da se nije pojavila druga. Ja se smrti ne bojim, čak na nju stalno mislim i čekam je. Umrli su i oni što su imali najveće kuće, pa što bih ja ostala? Insana je Milostivi stvorio da mu se moli i da čini dobra djela, a onda će mu poslati meleka da mu izvuče dušu. Tako je to, ne može biti drukčije. A, šta ako insan ne misli na smrt, a ona ga odjednom iznenadi i dođe? Zato joj se treba nadati svaki dan, i mladi i stari, u svako doba. Smrt ne bira godine niti godišnja doba. Samo se prikrade kada joj se ne nadamo. E, zato treba na nju misliti svaki dan, nadati joj se.“

„U novinama piše da si s makazama u rukama krenula na policiju?“

ORLOVIĆ:

„Jesam, to su one za rezanje žive ograde. To sam jedino imala da se odbranim. Ali, imam i trnokop, pa ću njime odvaljivati po komadić ove crkve u mojoj avliji, pa koliko odvalim do slijedećeg ramazana. Ubili su moga Šaćira, pa neka ubiju i mene.“

                                            Kada čuješ ezan, nemoj kasniti

„Nakon što su te napali u tvojoj avliji, došli su ti glavni imam Bratunca Elvir ef. Hodžić i Ramiz Sačin, poslanik u Narodnoj skuptini Republike Srpske.“

 

ORLOVIĆ:

„Njima hvala što su došli da me obiđu, ali koliko ću ja vama novinarima više ponavljati: Oni mi ne mogu pomoći! Lijepo je što su došli dok sam u nevolji, ali ja svaki dan gledam crkvu u mojoj avliji. Niko meni ne može u ovome pomoći. Zato samo Njega spominjem, valjda će i On mene, pa neka budem u Njegovoj mudrosti i milosti. Druge mi nema. Eto, šta bi ti da svaki dan gledaš crkvu u svojoj avliji, a odlučeno je da se izmjesti i niko to ne čini? Šta bi ti radio?“

„Ne znam šta bih radio…“

ORLOVIĆ:

„Sinko, kada čuješ ezan, nemoj kasniti i dvoumiti se. Idi odmah. Najviše sevapa će dobiti onaj kome je džamija daleko od kuće.“

„Što?“

ORLOVIĆ:

„Zbog toga što će napraviti puno koraka do džamije. Što više koraka, to je više sevapa. Čim misliš da li ćeš ustati, znaj da je šejtan s tobom i da ti on ne dade da ustaneš. Da sam se ja dvoumila, uzela bih pare i pustila da ova crkva bude u mojoj avliji. Da sam slušala šejtana.“

„Kažeš da ćemo izgubiti i dunjaluk, ako izgubimo vjeru.“

ORLOVIĆ:

„Sa Milostivim sve dobivamo, a bez njega sve gubimo. Mi za nas odlučujemo, a On sve vidi, ne možemo ga prevariti. Kada izgradimo novu džamiju, kao da smo dobili stotine duluma zemlje. A oni što misle na preduzeća, neka rade svoj posao. Insan tek kada ostari sjeti se koliko je namaza propustio, a valja to nadoknaditi. Dobro je to na papiru izračunati, pa Milostivog zamoliti da nam ih halali, ako hoće, ali neka namazi stoje na papiru, ispred nas da ih vidimo.“

 

Piše: Mirsad Sinanović

5 Strana svijeta

Leave a Reply

*

captcha *