IslamBosna.ba- Desetogodišnja Jasmina leži sama na krevetu, drago joj je što je odvojena iza zatvorenih vrata svoje sobe. “To se moglo dogoditi’, šapuće tiho sama za sebe. U svom umu ona oživljava fantaziju koja joj je pomogla u njenom dosadašnjem životu: njen otac otvara vrata nakon zvona i ljubazni, dobro obučeni par mu objašnjava da je Jasmina nakon rođenja slučajno zamijenjena, i da ona zapravo pripada njima. Oni je odvode natrag njenoj kući, gdje se osjeća voljenom, njegovanom, i da neko za nju brine…

Jasmina ne zna da je ovo tek početak njene borbe. Ona će provesti narednih dvadeset godina želeći da je imala druge roditelje i osjećat će krivicu zbog toga.
Na kraju krajeva, njeni roditelji su u osnovi dobri ljudi. Oni rade naporno i Jasmina ima kuću, hranu, odjeću i igračke. Ona ide u školi svaki dan, i radi svoju zadaću svakog popodneva. Ona ima prijatelje u školi i igra nogomet. Po svemu sudeći ona je jako sretno dijete.
Ali uprkos Jasmininoj sreći, i iako je njeni roditelji vole, čak i u dobi od deset godina ona zna, duboko u sebi, da je ona sama na ovom svijetu.
Kako to desetogodišnja zna? Zašto se ona tako osjeća? Odgovor je jednostavan isto tako kao što je i komplikovan.

Jasminu odgajaju roditelji sa niskom emocionalnom inteligencijom. Ona odrasta kao dijete koje je emotivno zanemareno.
Emocionalna inteligencija: Sposobnost identifikacije, procjene i kontrolisanja vlastitih emocija, emocija drugih osoba i emocija grupa (kao što je to opisao Daniel Goleman)
Emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu- Neuspjeh roditelja da u dovoljnoj mjeri odgovore emotivnim potrebama djeteta.

Kada vas odgajaju roditelji kojima nedostaje emotivna svjesnost i vještine, vi se borite iz dobrih razloga:

1. Kako tvoji roditelji ne znaju identificirati vlastite emocije, oni ne govore jezikom emocija u kući u kojoj odrastaš:
Tako da umjesto da kažu: “Izgledaš uznemireno, dušo. Da li ti se nešto dogodilo danas u školi?, tvoji roditelji odsutno kažu: “Kako je bilo u školi?”
Kada vaša baka umre, tvoja porodica maršira tokom sahrane kao da to nije velika stvar.
Kada na vašoj maturskoj proslavi vaš pratilac stoji pored vas, tvoja porodica pokazuje svoju podršku tako što nikada ne govori o tome. Ili vas nemilosrdno zadirkuju, nikada naizgled primjećujući ili brinući koliko ste uznemireni.

Rezultat: Nećete naučiti kako da budete samosvjesni. Nećete naučiti da su vaša osjećanja stvarna ili važna. Nećete naučiti kako da osjećate, pomirite različite stavove, razgovarate ili izrazite emocije.

.
2. Kako tvoji roditelji nisu dobri u upravljanju i kontroli vlastitih emocija, oni nisu u stanju da te nauče kako da upravljaš i kontrolišeš svoje emocije.
Dakle, kada zapadneš u nevolje u školi jer si svom nastavniku kazao da je ‘kreten’ tvoji roditelji te neće pitati šta se dešava ili zbog čega si na taj način izgubio živce. Oni ti neće objasniti kako si se mogao nositi drugačije sa situacijom. Umjesto toga, oni će te kazniti ili će na tebe vikati ili će kriviti nastavnika, što ti omogućava da se izvučeš.
Rezultat: Nećeš naučiti kako da kontrolišeš i upravljaš svojim emocijama ili kako da se nosiš sa teškim situacijama.

3. Kako tvoji roditelji ne razumiju emocije, oni ti šalju mnogo pogrešnih poruka o sebi i svijetu kroz njihove riječi i ponašanje.

Tvoja braća i sestre te zovu ‘plačljivko’ i ponašaju se prema tebi kao prema slabiću što plačeš danima jer je tvoju macu pregazio automobil.
Rezultat- Ulaziš u odraslu dob sa pogrešnim glasovima u svojoj glavi. “Ti si lijen”, “Ti si slab”, kažu glasovi niske emocionalne inteligencije u svakoj prilici.

Svi ovi rezultati ostavljaju te zbunjenog, zbrkanog i da se boriš. Ti nisi u dodiru sa samim sobom (svojim emotivnim ja), gledaš na sebe kroz oči ljudi koji te nikada stvarno nisu upoznali, i imaš velikih poteškoća da se izboriš sa situacijama koje su stresne, konfliktne i teške.
Ti živiš život emotivno zanemarene osobe u djetinjstvu.
Da li je kasno za Jasminu? Da li je kasno za tebe? Šta se može udariti ukoliko ste odrastali na ovakav način?

Srećom, nije kasno za Jasminu niti za tebe. Postoje stvari koje možeš učiniti:
Saznaj sve što možeš o emocijama. Pokreni vlastiti program emotivne obuke. Obrati pažnju na ono što osjećaš, kada i zašto. Počni sa promatranjem osjećanja i ponašanja drugih osoba. Slušaj kako ljudi izražavaju svoje emocije, i počni sam da vježbaš. Razmisli ko te sada u tvom životu može naučiti. Supruga, suprug, braća, sestre ili prijatelj? Vježbaj da govoriš o svojim osjećanjima sa osobom u koju imaš povjerenja.
Odgovori tim lažnim porukama u svojoj glavi. Kada taj ‘glas’ iz tvog djetinjstva progovori, prestani da ga slušaš. Umjesto toga, preuzmi kontrolu. Zamijeni taj glas sa vlastitim. Glasom koji te poznaje i imaj saosjećanje za ono što nisi dobio od svojih roditelja. “Ja nisam lijen, ja sam nervozan i dajem sve od sebe da se suočim sa tim”, “Ja nisam slabić, moje emocije me jačaju”.
Kao odrasla osoba, Jasmina mora prestati da mašta o rješenju koje će pokucati na njena vrata. Stvarnost je da ona sada mora ove vještine sama naučiti.

Nadam se da će ona uočiti da je propustila neke vitalne bazične jedinice, jednostavno zbog toga što njeni roditelji nisu znali. Nadam se da će ona shvatiti da ima emocije, da će naučiti da vrijednuje i čuje i upravlja i da govori njima. Nadam se da će pobijediti glasove niske emotivne inteligencije.
Nadam se da će ona naučiti koje je ona zapravo. I da će se usuditi da to bude.

Napisala: Janice Webb, doktorica kliničke psihologije

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba